Svaki put poslije ekspedicije kažem da neću više nikada, ali nakon nekog vremena javi se želja koja me tjera da samo o tome razmišljam. Već sad planiram novu za maj i to u Sjevernu Ameriku, na planinu Denali. To je stil života, počinje svoju priču Adis Čingić.

Čingić je Sarajlija, planinar i zaljubljenik u ekstremne sportove i osnivač udruženja za promovisanje kulture boravka u prirodi i planinarenja “Stopa”. Životni cilj mu je popeti se na svih sedam najvećih vrhova na sedam kontinenata, a dosad se uspio popeti na tri.

– Uvijek me nešto vuklo ka visinama, a već sa 16 godina skakao sam padobranom iz aviona. Ali kako toga poslije rata više nije bilo, adrenalin sam pronašao u planinarenju. Zahvaljujući prijatelju Branimiru Grigorijeviću, počeo sam se time ozbiljnije baviti – priča Čingić.

Prije devet godina uputio se na ekspediciju na Himalaje, na Island Peak, vrh visok 6.200 metara. Ekspedicija je trajala više od dvadeset dana. Nakon prvog iskustva, krenuo je u novi poduhvat, Argentina i planina Aconcugua, visoka 6.962 metra. Apetiti su polako rasli, pa se odlučio okušati i u penjanju na više od 8.000 metara. Kakav je zapravo osjećaj biti na vrhu?

– Ne znam, uvijek plačem!? Ne mogu opisati tu emociju. To je samo pola puta. Najteže slijedi u povratku, jer 80 posto nesreća dogodi se upravo prilikom silaska sa vrha – uvjerava nas.

Noge i tijelo, kaže, polako otkazuju, a zbog nedostatka kisika, dođe do omamljenosti i pospanosti. Važna je disciplina, a priroda se mora poštovati. Tereni s velikim nagibima stvaraju lavinu. Mogu se predvidjeti rezanjem i vađenjem snijega, ali se mora imati na umu da se protiv prirode ne može, u što se Adis uvjerio na Cho Oya ekspediciji prije sedam godina.

– U podnožju Himalaja živi narod Šerpasi, koji su došli iz istočnih predjela Tibeta. Prilično su niski, ali posjeduju nevjerovatnu snagu. Na ovim ekspedicijama oni su nosači. Brinu se i o nabavci i pripremi hrane, podižu i sklapaju šatore. Vjeruju da na vrhu Himalaja borave bogovi i stupiti u njihovo svetilište može da izazove božanski bijes, svakojake nesreće i slabu žetvu. Zbog toga mnogi od njih zastanu i ne prilaze samom vrhu kada dovedu “sahibe” do njega. Kada čuješ lavinu, ne možeš biti ravnodušan, ali je bolje kada je čuješ, jer u suprotnom može biti pogubno – upozorava Čingić.

Kod noćnih izlazaka iz šatora mora vladati oprez. Uvijek se treba zavezati i nositi cepin sa sobom zbog novih naslaga snijega, koje vas mogu “progutati”. Više je, ipak, pozitivnih priča.

– Prošle godine bio sam vođa ekspedicije na Kilimanjaro, vrh visine 5.895 metara. Bilo nas je 13, a 12 se uspjelo popeti. Posebno mi je drago da je sa nama bio i momak iz Brčkog, koji je bez noge. To su stvari koje se pamte – na kraju će naš sagovornik.